- 25 Feb 2012, 13:55
#2358767
Istorija pokazuje da ništa nije nepovratno
Podignimo čaše, u Briselu je postignut veliki uspeh. Konačno ćemo dobiti status kandidata za ulazak u EU. Pošto su Srbija i Kosovo opet zajedno. U fusnoti. Zapravo, cela se bitka oko svetle budućnosti uže Srbije i njene južne pokrajine vodila oko te fusnote. Hoće li u fusnoti, na koju ukazuje zvezdica kraj natpisa Kosovo na pločici prilikom regionalnog predstavljanja, osim Rezolucije UN 1244, na kojoj smo mi insistirali, biti navedena i deklaracija Prištine o nezavisnosti Kosova, pored mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu koji tu deklaraciju nije osporio? Kako smo mi pristali da i to mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu, koje inače ne ide nama u prilog, bude u fusnoti, neko pametan valjda je u sitnim noćnim satima objasnio gospođi Tahiri da ne traži „leba preko pogače”. Jer ono što je Priština tražila već je navedeno u mišljenju Međunarodnog suda pravde u Hagu. I to je sastavni deo fusnote. Koja će, zajedno sa autorima, sigurno ući u istoriju.
Ipak, nešto mi tu još nije sasvim jasno. Naime, kako kažu, na pločici sa oznakom Kosovo biće zvezdica koja upućuje na fusnotu. Moja je strategijska dilema hoće li ispod ili iznad te zvezdice biti i sadržaj fusnote, odnosno natpis „Rezolucija 1244” i natpis „Mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu”, ili će zvezdica upućivati na poseban priručnik u kojem je cela fusnota s oba dokumenta. Ako je reč o priručniku sa fusnotom, to će poskupeti svaki regionalni skup na kojem se pojavljuje Kosovo sa zvezdicom, pošto će domaćin skupa morati da odštampa posebne priručnike za sve učesnike pojedinačno. Da bi prisutni znali čemu ta zvezdica, je li to Kosovo već ušlo u EU, ili je reč o reklami hotela sa jednom zvezdicom.
Ako, pak, cela fusnota sa dokumentima bude pored imena Kosovo, to ne može biti mala pločica već ploča, što kod drugih zemalja može biti shvaćeno pogrešno, jer i drugi mogu onda da traže ploču sa svojim imenima. Problem je rešiv ako se učesnicima važnih regionalnih skupova podele dvogledi, pa je onda tekst fusnote vidljiv i kada je napisan malim slovima na uobičajenoj veličini pločice.
Ta vrsta asimetrije, na koju smo sada svi, s razlogom, jako ponosni, i zbog čega će se ubuduće na svim pravnim fakultetima osnovati nova katedra „međunarodno javno pravo u fusnoti”, ili „ustavno pravo u fusnoti”, mogla bi da potakne Srbiju da i ona traži zvezdicu iznad svog imena prilikom regionalnog predstavljanja. Da naša zvezdica ukazuje da smo mi Srbija sa Kosovom, da je po važećem Ustavu Kosovo deo Srbije i da smo, kako s pravom reče gospođa Jelena Trivan, sada sačuvali naš teritorijalni integritet na Kosovu. Sentimentalizam. Zvezdicom na zvezdicu. Uostalom, što bi mi bili bez zvezdice kada ćemo kroz koji dan biti punopravni kandidati za ulazak u EU. A u EU su sve same zvezdice. Na zastavi.
Sada je, dakle, vreme za šampanjac i slavlje, vreme ushićenja. Uz ovakve događaje teško je ne biti uzbuđen.Nisam euforičan, to sa pločicama i tablama ne znači da je jednostavnije uvek i bolje, ali nešto od ushićenja, ipak, mi izmiče iz duše. Neki će sada reći: „Evo, Srbija je konačno priznala Kosovo, duh fusnote pušten je iz boce i nikada više ne može biti vraćen u nju”. Velika zabluda. Pomislimo samo na 20. vek, Rusija je okusila slobodu u februaru 1917. godine, posle znamo šta je sve bilo. Vajmarska Nemačka je 14 godina uživala u demokratiji, Hitleru i ekipi trebalo je samo nekoliko meseci da to iskorene. Mađari su pustili duha iz boce 1956. godine, posle pet dana i sa 4.000 tenkova Hruščov je uspeo da ga ponovo zatvori. Česi su 1968. godine na samo jedan dan osetili slobodu, pa onda opet po starom sve do 1991. Srbi na severu Kosova imaju svoje organe vlasti, svoje lokalne institucije koje su oni birali, sada su u situaciji da ne znaju hoće li Srbija i tamo raspisati lokalne izbore? Bez tih izbora oni su nelegalni organi, „paralelne strukture” za koje Brisel traži da se ukinu.
Istorija pokazuje da ništa nije nepovratno. Ipak, priznajem da se duh ne može vratiti u bocu zauvek. Neminovno vaskrsne u nekoj novoj generaciji. Klasična totalitarna teorija polazila je od ispranog mozga, potpuno porobljenog zastrašivanjem i manipulacijom. Ona polazi od pretpostavke da uzdrmano društvo, sa razorenim posredničkim strukturama i konkurentskim vidovima lojalnosti (porodici, crkvi, kompaniji, sindikatu), ostavlja usamljenu jedinku u raljama svemoćne države. Ali poslednja decenija prošlog veka pokazala je da to nije tačno. Čak i uspešne revolucije pokazale su da nisu i poslednje. Ni moć ni sloboda nisu trajne kategorije, sve pobede su privremene. Pa i oko Kosova.
Sada, posle Brisela, i naša vlast i naša opozicija stoje na obali reke i kao da gledaju kojim će tokom istorija. Gledaju događaje na koje će ubuduće malo moći da utiču. Šta će biti sledeće? I kuda vodi put?
Miroslav Lazanski,
Politika
Podignimo čaše, u Briselu je postignut veliki uspeh. Konačno ćemo dobiti status kandidata za ulazak u EU. Pošto su Srbija i Kosovo opet zajedno. U fusnoti. Zapravo, cela se bitka oko svetle budućnosti uže Srbije i njene južne pokrajine vodila oko te fusnote. Hoće li u fusnoti, na koju ukazuje zvezdica kraj natpisa Kosovo na pločici prilikom regionalnog predstavljanja, osim Rezolucije UN 1244, na kojoj smo mi insistirali, biti navedena i deklaracija Prištine o nezavisnosti Kosova, pored mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu koji tu deklaraciju nije osporio? Kako smo mi pristali da i to mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu, koje inače ne ide nama u prilog, bude u fusnoti, neko pametan valjda je u sitnim noćnim satima objasnio gospođi Tahiri da ne traži „leba preko pogače”. Jer ono što je Priština tražila već je navedeno u mišljenju Međunarodnog suda pravde u Hagu. I to je sastavni deo fusnote. Koja će, zajedno sa autorima, sigurno ući u istoriju.
Ipak, nešto mi tu još nije sasvim jasno. Naime, kako kažu, na pločici sa oznakom Kosovo biće zvezdica koja upućuje na fusnotu. Moja je strategijska dilema hoće li ispod ili iznad te zvezdice biti i sadržaj fusnote, odnosno natpis „Rezolucija 1244” i natpis „Mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu”, ili će zvezdica upućivati na poseban priručnik u kojem je cela fusnota s oba dokumenta. Ako je reč o priručniku sa fusnotom, to će poskupeti svaki regionalni skup na kojem se pojavljuje Kosovo sa zvezdicom, pošto će domaćin skupa morati da odštampa posebne priručnike za sve učesnike pojedinačno. Da bi prisutni znali čemu ta zvezdica, je li to Kosovo već ušlo u EU, ili je reč o reklami hotela sa jednom zvezdicom.
Ako, pak, cela fusnota sa dokumentima bude pored imena Kosovo, to ne može biti mala pločica već ploča, što kod drugih zemalja može biti shvaćeno pogrešno, jer i drugi mogu onda da traže ploču sa svojim imenima. Problem je rešiv ako se učesnicima važnih regionalnih skupova podele dvogledi, pa je onda tekst fusnote vidljiv i kada je napisan malim slovima na uobičajenoj veličini pločice.
Ta vrsta asimetrije, na koju smo sada svi, s razlogom, jako ponosni, i zbog čega će se ubuduće na svim pravnim fakultetima osnovati nova katedra „međunarodno javno pravo u fusnoti”, ili „ustavno pravo u fusnoti”, mogla bi da potakne Srbiju da i ona traži zvezdicu iznad svog imena prilikom regionalnog predstavljanja. Da naša zvezdica ukazuje da smo mi Srbija sa Kosovom, da je po važećem Ustavu Kosovo deo Srbije i da smo, kako s pravom reče gospođa Jelena Trivan, sada sačuvali naš teritorijalni integritet na Kosovu. Sentimentalizam. Zvezdicom na zvezdicu. Uostalom, što bi mi bili bez zvezdice kada ćemo kroz koji dan biti punopravni kandidati za ulazak u EU. A u EU su sve same zvezdice. Na zastavi.
Sada je, dakle, vreme za šampanjac i slavlje, vreme ushićenja. Uz ovakve događaje teško je ne biti uzbuđen.Nisam euforičan, to sa pločicama i tablama ne znači da je jednostavnije uvek i bolje, ali nešto od ushićenja, ipak, mi izmiče iz duše. Neki će sada reći: „Evo, Srbija je konačno priznala Kosovo, duh fusnote pušten je iz boce i nikada više ne može biti vraćen u nju”. Velika zabluda. Pomislimo samo na 20. vek, Rusija je okusila slobodu u februaru 1917. godine, posle znamo šta je sve bilo. Vajmarska Nemačka je 14 godina uživala u demokratiji, Hitleru i ekipi trebalo je samo nekoliko meseci da to iskorene. Mađari su pustili duha iz boce 1956. godine, posle pet dana i sa 4.000 tenkova Hruščov je uspeo da ga ponovo zatvori. Česi su 1968. godine na samo jedan dan osetili slobodu, pa onda opet po starom sve do 1991. Srbi na severu Kosova imaju svoje organe vlasti, svoje lokalne institucije koje su oni birali, sada su u situaciji da ne znaju hoće li Srbija i tamo raspisati lokalne izbore? Bez tih izbora oni su nelegalni organi, „paralelne strukture” za koje Brisel traži da se ukinu.
Istorija pokazuje da ništa nije nepovratno. Ipak, priznajem da se duh ne može vratiti u bocu zauvek. Neminovno vaskrsne u nekoj novoj generaciji. Klasična totalitarna teorija polazila je od ispranog mozga, potpuno porobljenog zastrašivanjem i manipulacijom. Ona polazi od pretpostavke da uzdrmano društvo, sa razorenim posredničkim strukturama i konkurentskim vidovima lojalnosti (porodici, crkvi, kompaniji, sindikatu), ostavlja usamljenu jedinku u raljama svemoćne države. Ali poslednja decenija prošlog veka pokazala je da to nije tačno. Čak i uspešne revolucije pokazale su da nisu i poslednje. Ni moć ni sloboda nisu trajne kategorije, sve pobede su privremene. Pa i oko Kosova.
Sada, posle Brisela, i naša vlast i naša opozicija stoje na obali reke i kao da gledaju kojim će tokom istorija. Gledaju događaje na koje će ubuduće malo moći da utiču. Šta će biti sledeće? I kuda vodi put?
Miroslav Lazanski,
Politika

