O psihoterapiji ili da li je psihoterapija u trendu?
Intervju Olivere Sekulić-Bartoš za magazin Lepota i zdravlje
Šta psihoterapija jeste a šta nije?
Često čujem da se za psihoterapiju kaže da je to lečenje razgovorom ili lečenje rečima. Da je tako, psihoterapeuti bi bili ljudi sa natprirodnim sposobonostima, vračevi, a korisnici ovih usluga pasivni objekti magijskog čina. Nije tako, mada priznajem da ponekad poželim da smo moćniji no što jesmo jer bismo ubrzali i olakšali patnju i bol koju naši klijenti često osećaju.
Psihoterapija jeste razgovor ali se radi o strukturisanoj, naučno validiranoj proceduri, zasnovanoj na kolaborativnom odnosu koji klijent i terapeut grade tokom terapijskog procesa. Klijent nije objekat nego glavni, aktivni učesnik psihoterapijskog tretmana a terapijski ciljevi oko kojih se sa klijentima dogovaramo, svetionik koji određuje pravac u kome će se terapija odvijati. Tokom prvog terapijskog susreta klijent i terapeut najpre identifikuju probleme a zatim se zajednički posvećuju rešavanju ovih problema i promeni koju klijent želi i može da postigne.
Zbog toga razgovor sa mamom ili drugaricom, koliko god rasterećujuć, pun podrške i ljubavi bio, najčešće nije dovoljan, naročito ako osoba intenzivno i dugo pati.
„Doktore, šta da radim?“, je pitanje koje se može postaviti psihijatru i on, na osnovu razgovora i dijagnoze koju postavi, prepisuje lekove. Psihoterapija nema isti cilj. Mi ne govorimo ljudima šta treba da rade iako ponekad, tokom savetodavnog dela terapijskog tretmana, dajemo preporuke koje se najpre mogu shvatiti kao smernice ili niz postupaka koji najčešće daju rezultate. Rukovodimo se klijentovim ciljevima a preporuke se odnose na način realizacije tih ciljeva. Ako se roditelji muče oko vaspitanja dece, preporučujemo kako da postupaju kako bi postigli željene, korisne rezultate.
Psihoterapija jeste, u širem smislu, lekovita ali nije lečenje. Ljudi koji dolaze na terapiju nisu bolesni i zato ih i ne nazivamo pacijentima. Radi se o ljudima koji su prepoznali da su se upetljali u teška, nezdrava osećanja i necelishodna, nefunkcionalna ponašanja. „Oni koji su odlutali od života kakav žele i misle da mogu da žive”, bi moglo biti jedno dugačko ali precizno, indijansko ime.
Na sreću, predrasuda da je psihoterapija za „lude” polako bledi. Mlađe generacije su svesnije postojanja razlike između psihičke bolesti i psihičkih problema i sve češće se opredeljuju za stručnu pomoć, ne želeći da se sami muče sa psihičkim poteškoćama jer je sporije i puno stranputica.
Zbog ovakvih žena svet je sigurnije i lepše mesto za gay populaciju!
Joooj, ovaj video mogu da gledam svaki dan!
Od Olivere sam naučio sve što znam. Treba da se preseli u Pariz.
Šta žena koja je lako i vešto završila dva fakulteta (a njeno znanje nije samo suvoparno knjiško znanje, razvila je svoje veštine) ima da traži u zemlji u kojoj se niko sem nje nije setio da pruži besplatnu psihološku pomoć žrtvama poplava (i ne samo njima)?
Neka se posveti isključivo sebi.
Pričajmo malo o meditativnoj nedelji.
Gospođa Olivera Sekulić-Bartoš mi je svojevremeno opisivala kako je ista organizovana.
Skupi se nekoliko desetina ljudi (kao da je u pitanju reality show ) i primorani su da ćute šest dana. Jako je teško provoditi vreme sa ljudima sa kojima ne smeš da komuniciraš, a i sama neverbalna komunikacija je svedena na minimum. Ljudi moraju dok obeduju da budu neprimetni, a obeduju zajedno. Ne sme da se čuje zveckanje escajga, sve mora da se odvija tiho.
Sedmi dan ljudi moraju da počnu da komuniciraju i to im jako teško pada nakon šest dana zajedničkog ćutanja. Čak moraju da glume pred drugima, da izvode skečeve, da pevaju, sviraju, drže govore, etc… Nakon meditativne nedelje nepotrebni sadržaji se brišu iz glave i čula postaju maksimalno izoštrena.
Posle meditativne nedelje najbolje je fokusirati se na rešavanje bitnih životnih problema, ali i organizovati pidžama day sa bliskim prijateljima ili članovima porodice!
Hajde da se podsetimo Oliverinog intervjua koji treba da vide apsolutno svi. Hajde da budemo kao ona! Milenko Vlajkov je gostovao sa njom i govorio je baš o meditativnoj nedelji.
Bilo je dana kad sam prizeljkivala da imam dijagnozu na koju bih mogla da se pozovem kad ni meni ni drugima nije bilo jasno zasto se osecam ili ponasam na neki neuobicajen nacin.
Dobra je stvar sto se o mentalnom zdravlju sve vise prica i sto srecem sve vise ljudi koji imaju zelju da rade na sebi, jer je i to nacin da se smanji stigmatizacija osoba dijagnozom. Ono sto je losa strana toga je sto sve manje zaista strucnih ljudi, posle veoma kratkih edukacija "dobija" pravo da se bavi mentalnim zdravljem i jos pride etiketira ljude iz okruzenja pripisujuci im razne dijagnoze.
Ljudi seru po drugima zbog boje odece, razlicitog misljenja, tezine i dr.
Prosto, prihvatis da postolje ljud koji ce da seru po drugima, nebitno zbog cega.
Još jedno besplatno predavanje je proteklo savršeno.
Gospođa Olivera je još jednom potvrdila da je najbolja psihološkinja u Srbiji, bitan deo novosadske kulturne scene i najveća novosadska faca!
Olivera Sekulić-Bartoš treba da postane VLA-SNI-CA TIM Centra!!!
U TIM Centru dominiraju lepe i emancipovane žene, ali zna se ko je na prvom mestu!
Baš bih voleo da mi neko nekako kaže da li Olivera može da dođe do vrha piramide.
Naša tela žele da se usklade sa glavnim tokovima u sopstvenim i tuđim glavama.
Nećemo uspeti da balansiramo u ovom društvu dok društvo ravnotežu izjednačava sa krajnostima.
Ako životarimo da bismo se samo povremeno snažno prepustili talasima koji konstantno naviru, zaboravićemo da talasi ne prestaju da cirkulišu.
Pri jako stresnim situacijama,primetim kod sebe simptome akutne anksioznosti/depresije blago do srednjeg inteziteta,no,smatram( a i drugarica koja je lekar) da mi (mozda bude nekad) nije potrebna pomoc.
Jedino sto ne preporucujem je dugorocna upotreba benzodiazepam-a,jer se pune receptori i stvara se tolerancija,sto zahteva vecu dozu da bi se postigao anksioliticki efekat,pa onda vremenom jos vecu i posle kada treba da se ukida lek i doktor i pacijent se hvataju za glavu.
Čini se da nas neuroza sve dosta pere. Moje sada gotovo nema- mada zna svake prijestupne eskalirati ali znam kako da prirodnim putem to riješim, ali prije par godina mi je i mamina kolegica koja je psihijatar je rekla da se radi o blažim neurozama kod mene.
Nemam pojma jesam li ovo već pisala ovdje ali evo:
Blaže psihičke smetnje nazivamo NEUROZOM. One su rezultat intrapsihičkih konflikata unutar ličnosti, te se zbog toga javljaju bez vanjskog povoda (iz čista mira). Osoba u pravilu vodi bitke sa samim sobom, uz potpuno sačuvani realitet. Neupadljivog su ponašanja, pa šira okolina najčešće ne primjećuje njihovu težinu. Tipična ponašanja neurotske ličnosti su pojačani oprez, emocionalna nestabilnost i sumnjičavost. Tipična stanja su stalna napetost, anksioznost, smetnje koncentracije, neodlučnost, zabrinutost, tjelesni nemir i fobični strahovi. Sve to osobu ometa i ograničava u svakodnevnom životnom funkcioniranju (ono što realno mogu, zbog straha ne mogu, a u vlastitoj koži im je tijesno i neudobno). Često je prisutno sniženo samopouzdanje, zatim znaci potištenosti i depresije, te unutarnji nemir i napetost (anksioznost). Smetnje se uspješno liječe klasičnom psihoterapijom (individualnom ili grupnom).
Ja stalno kao da migriram iz jedne neuroze u drugu (umesto, prosto, van zemlje). U drzavni sistem imam jako malo poverenja, poucen sto licnim, sto tudjim iskustvima (uz nekoliko izuzetaka mozda), nazalost. Voleo bih da se dokopam dugotrajne privatne psihoterapije, ako nekad finansije dozvole.
Why Would you Settle for Less when you can have More? Do not let other Authors Fool you with Empty Marketing Keywords. FLATBOOTS is what you Deserve. Built to last, Built from Scratch, Nothing Less.