Otkrio sam ga u prvom gimnazije, dugo mi je bio omiljeni pisac. I sada se pojedina njegova dela visoko kotiraju na mojoj listi.
Ako iz procene njegovog knjizevnost opusa izostavimo skorasnje pokusaje (a pod skorasnjim podrazumevam sve posle Poslednje ljubavi u Carigradu, izuzev nekoliko novijih prica), ono sto ostaje je veliki i znacajan knjizevni opus. Idemo redom:
Paviceva poezija je iz nekog razloga dosta zapostavljena, a prilicno je originalna, kvalitetna i raznorodna. Meni se, na primer, dopada pesma Lekcija iz citanja poezije.
Njegove price su mozda najbolje sto je napisao i tu je bolji od Markesa, vidim da ga je neko poredio sa njim. Za zainteresovane: pogledajte Izvrnutu rukavicu, Gvozdenu zavesu, i Konji kraljevica Marka. "Vedzvudov pribor za caj" je odlicna prica, koja je pretvorena u interesantan ali beskrajno dosadan film.
Hazarski recnik je jedan od najvaznijih romana srpske (pa sto da ne i evropske) knjizevnosti XX veka. Jedan je od retkih romana za koje se moze reci da su besprekorno napisani. Ovo je roman kakav bi Borhesa odusevio.
Predeo slikan cajem je isto tako odlican roman, vrlo atmosferican i opet besprekorno napisan. Unutrasnja strana vetra je dobra. Poslednja ljubav u Carigradu je njegova prva glupost, posle koje je treba da sedne i posveti jedno deset godina nekom cestitom romanu, u medjuvremenu bi mu neko dao i Nobelovu nagradu, onda bi umro i sacuvao svoju knjizevnu reputaciju. Ali ne, on tada pocinje ono sto volim da nazivam knjizevnom prostitucijom - stanca kojekakve gluposti na svakih godinu dana i mlati pare. "Unikat" je zaista los roman. I kad kazem los, mislim pre svega, da je lose napisan. Pisac njegovog formata to sebi nije smeo da dopusti.
On je talentovan, zaista izvanredan pisac, i ako deli nesto sa Garsijom Markesom, to je da je svoj talenat prodao za pare. Inace mislim da bilo kakvo dalje knjizevno poredjenje ove dvojice pisaca ne stoji. Eventualno je moguce Markesa porediti sa Miodragom Bulatovicem (ali je sramota Markesovo ime kaljati uz njegovo).
Moja zamerka na njegov opus je ponavljanje. Mada i to razumem u neku ruku: teme za romane je crpeo iz svojih pripovedaka koje nisu bile citane i koje su kriticari, u vreme kada su objavljene, ignorisali.
Nije on jedini koji se ponavljao. Sta je Sto godina samoce, ako ne veliki rezime Markesovih prethodnih radova?! (Eto, opet ih poredim. Mozda tu ima necega... ali niceg dobrog.)